Uz more plivaju – krimići

Jedna spaljena zemlja, jedna okrvavljena plaža i jedno pomućeno morsko dno. Jedne odbačene žigice, jedan pištolj s čudnim otiscima, jedna brodska cerada. Jedan atipični noir krimić, jedan CSI Split, jedan psihološki triler. Sve ih povezuju pomno isplanirani zločini, višestruke žrtve i sablasna priroda iz čijih planinskih visina i morskih dubina izviru krvavi dokazi ljudske pokvarenosti. I tri splitska autora, majstora krimića: Jurica Pavičić, Matija Rubić i Miro Morović.

Žigice

Žigice Jurice Pavičića smještene su u splitsku okolicu, na planinu na kojoj se rasplamsava neviđen požar, a usput otkriva i nelogičnosti koje sugeriraju da u toj buktinji nema nikakve slučajnosti. Pronađeno truplo dodatno komplicira pitanje vremenske nepogode ili paleža, bacajući istražiteljima u uho bubu da se možda radi o ubojstvu. Pavičićeve Žigice svojim su rastegnutim uvodom nalik Imenu ruže Umberta Eca – čitatelj mora proći svojevrsnu učeničku pokoru prvih 50-ak stranica da bi kasnije zapao u ozbiljan, gorući čitateljski užitak. Opisi prirodnih nepogoda, vjetrova, godova, trave i topografije toliko su precizni da čitatelj ima dojam da se dočepao spisa kakva frenetičnog forenzičara koji će, kao u najskupljim izmaštanim laboratorijima, tragati za jednom vlati trave koja će riješiti slučaj.

Pavičićeva će se potraga s predmeta naposljetku usmjeriti na ljude. Kao i njegova uspješnica Crvena voda, i Žigice će dokazati da traume prošlosti, posebice one koje se tiču državnih uređenja, žive dok god žive neriješeni društveni i imovinsko-pravni odnosi. Jedna zapuštena baraka nekomu je bila dom, nekomu predmet sudskog spoticanja, a nekomu smrtna presuda. Mučna priča o kosturima firme, koja je u stečaju stekla pravo korištenja čestica „nečije djedovine“ – nečijeg jedinog cilja i nade, pretvara se u priču o svim ljudima koje su iznevjerile države, zakoni i ljudi koji kroje pravdu. Kriminalistički roman usput dobiva snažnu socijalnu notu, a psihologija likova rastače se na psihologiju utjecaja društva na pojedinca. Kvarni sustav koji savija zakon samo onim životinjama koje su jednakije od drugih posljedično tjera nevina pojedinca na psihički slom i metamorfozu u ono čega se bojao – zvijer koja će radi kakve kozmičke ravnoteže za sobom ostaviti spaljenu zemlju.

Izd. Stilus knjiga, Zagreb, 2024.

Izd. Redak, Split, 2024.

Izd. Naklada Fragment, Split, 2024.

Izvor Unsplash

Pavičićev je stil pritom vrlo rafiniran, opisi su iznimno realistični, gotovo opipljivi, sklonost detaljima fascinantna, a zaplet upravo savršen. Kako je uspio postići da nakon čitanja mučnih peripetija i nepravda čitatelj odahne i bude zadovoljan raspletom? Tako što je njegova pravda spora, ali dostižna. Nekad nije savršeno moralna, nekad nije logična, nekad je rubno zakonita – ali je pravda.

Obojena svjetlost

Pitanje pravde ključno je i romanu Obojena svjetlost koji je izišao iz pera mladog splitskog autora Matije Rubića. Rubić svoj krimić naslovljuje po kultnoj splitskoj plaži na kojoj se na početku romana nalazi truplo djevojke. U nedostatku konkretnih dokaza svi su pomalo sumnjivi – zbunjeni ljubavni par koji je zapazio tijelo, unezvijerena obitelj, maćeha, posebno bivši djevojčin partner. Središnji lik romana, 25-godišnji inspektor Roko Miletić, stavlja se u fokus istrage kao deus ex machina koji bi trebao posložiti sve dijelove bizarne slagalice. Njegova mu mladost i želja za iskazivanjem na trenutke odmažu, kao i potreba da ironizira situaciju („Ja sam novi splitski Batman“). Ono što veseli dok upoznajemo Miletića, činjenica je da zbilja nije tipični Batman – simpatičan je isključivo zato što čitatelj navija za voditelja istrage, no istovremeno je brutalno hladan prema bivšoj djevojci, nemilo zbunjen u odnosu s potencijalnom djevojkom (koja pokušava spasiti svojega prijatelja tvrdeći da je nepravedno uhićen) i zabrinjavajuće konfliktan u odnosima s nadređenima. U Miletićevoj aroganciji i samodopadnosti ima malo genijalnog doktora Housea, a u oštroumnosti i brzopoteznosti dašak Horatija Cainea. Upravo bi CSI serije bile žanrovski najbliža forma ovome romanu.

Miletićev je stil lapidaran, jednostavan i usmjeren dijalozima. Njegov bi se roman vrlo lako mogao zamisliti kao scenarij kriminalističke serije. A onda će se, kad mislite da je to to i da je ostala samo bilješka o piscu, dogoditi njegov najbolji dio – nevjerojatan zaokret i završetak romana koji vrišti nastavak – čim prije.

Otok

Kriminalistički roman Otok mladog splitskog autora Mire Morovića u sebi ima najjači trilerski potencijal od triju sjajnih romana. Nakon čitanja Otoka mogli biste se osjećati čudno – uznemireno, prestrašeno, čak i emotivno prazno. Stalna napetost i svijest da opasnost vreba i da smo je svjesni na svakom koraku prožima čitatelja jezom, ali još više odvratnim osjećajem nemogućnosti da uskočimo u taj poremećeni svijet Otoka i nešto popravimo. Glavni likovi, prijatelji Matija i Medo, koji na neimenovani otok dolaze poslom, nakon jedne razularene zabave upadaju u nevjerojatan scenarij u kojemu je jasno samo da je Medin automobil, kojim je upravljao Matija, udario nešto. I da se pred automobilom stvorilo truplo djevojke. Lena, Matijina suvozačica i djevojka s kojom je proveo noć, tvrdi da oni neće proći ništa bolje ako se ne riješe tijela kćeri lokalnog moćnika i sestre mjesnog nasilnika, koji su slizani s policijom.

Morovićevi su opisi toliko živopisni da je velika mogućnost da ćete nakon čitanja Otoka svoje omiljeno mjesto za ljetovanje gledati drugim očima – i roniti otvorenih očiju. Osim očite kriminalističke pozadine, kod Morovića je, kao i u njegovoj Djeci slijepog kovača i Voštanom princu, naglašena psihološka karakterizacija likova. Njegovi (anti)junaci pokrenuti su opasnim emocijama – strašću, željom za dominacijom, manipulativnim obrascima u vezama – koje neuspješno potiskuju. Ono što posebno valja pohvaliti njegov je osjećaj za to da se priča ne treba pakirati u lijep celofan kako bi publika doživjela katarzu po završetku. Zapravo, velika je šansa da će biti šokirana. Ali jedno je sigurno – neće biti ravnodušna.